Kao što je većini populacije poznato akupunkutra je drevni kineski način liječenja, postala je veoma popularna u zadnjih nekoliko desetljeća. Kod mnogih bolesti koje su otporne na konvencionalne oblike liječenja, akupunktura se pokazala kao veoma efikasna metoda.
Prednost same akupunkture jeste sto nema nus-pojava koje obično prate terapiju lijekovima ona je jednostavna, bezbjedna, efikasna i ekonimična. Polako ali sigurno ona se uvlači u matični tok savremene medicine.

Postavlja se pitanje kako ona djeluje, a da li je efikasan vid liječenja to nije upitno. U ovom tekstu pokušati ćemo objasniti djelovanje akupunkture iako to nije lako i ne može se u potpunosti odovoriti na
to pitanje na osnovu današnjeg znanja. Nakon stoljeća istraživanja mi znamo površno kako funkcioniše živčani sistem kada je zdrav, a kamo li kada boli. Ipak, mnogi parametri djelovanja se danas razumiju u
svjetlu novijih istraživanja a oni su sada skupljeni u veliku strategiju radi razrješenja tajne o akupunkturi.

Efekti prilikom ubadanja su subjektivne i objektivne prirode. Jedan od subjektivnih efekata može biti pojava blage boli na mjestu uboda, ali primjenom odgovarajuće tehnike. Drugi bitan subjektivni efekat je
spoznaja posebne senzacije koja se na kineskom jeziku naziva „deqi“. Ne postoji tačan ekvivalent za ovaj izraz u našem jeziku ali se obično prevodi kao „pretrpjeti“. Deqi koji osjeti pacijent je kombinacija ukočenosti, težine, slabog bola i nadutosti.

Što se tiče objektivnih učinaka terapije akupunkturom možemo izdvojiti sedam poglavitih efekata.

● Jedan od najpoznatijih jeste analgetski učinak koji se postiže podizanjem praga bola. Taj efekat predstavlja fiziološku osnovu akupunkturne anestezije, a isto tako objašnjava i kako akupunkturna terapija djeluje pri smanjivanju boli kod artritisa, zubobolja, glavobolja, bolova u leđima i drugih sličnih bolnih sindroma.
Neke akupunkturne tačke su pri ostvarivanju tog učinka efikasnije od drugih. Ovo je samo primjer specifičnosti akupunkturnih tačaka.

● Stimulacija akupunkturnih tačaka također dovodi i do sedacije, to je
drugi objektivni efekat koji je veoma bitan u terapiji. Neki ljudi mogu čak i zaspati u toku tretmana, ali zatim se bude potpuno svježi.

● Treći veoma značajan objektivni efekat je tzv. homeostatski ili regulatorni, koji pomaže u održavanju unutrašnje ravnoteže tijela. Općenitno govoreći homeostaza se postiže balansiranom aktivnošću
simpatičnih i parasimpatičnih dijelova autonomnog živčanog sistema te djelovanjem endokrinih žlijezda.
U organizmu postoje mnogobrojni homeostatski mehanizmi koji vode računa o regulisanju disanja, pulsa, krvnog pritiska, izlučivanja urina, metabolizma, tjelesne temperature, mokrenja i drugih vitalnih parametara.

● Akupunktura je veoma uspješna metoda koja pomaže organizmu da uspostavi željenu ravnotežu. Često se koriste iste tačke za liječenje različitih oboljenja kao što su visok i nizak krvni pritisak ili diareja i zatvor. Ovo su primjeri homeostatskog ili normalizirajućeg djevovanja akupunkture na organizam. Ova metoda dovodi i do poboljšanja imunog sistema u organizmu što je četvrti ključni učinak. Otpornost tijela od zapaljenja i infekcija se značajno poveća. Do toga dolazi usljed povećanja broja leukocita, antitijela i drugih supstanci koje povećavaju imuno-otpornost organizma.

● Peti učinak akupunkturnog dejstva jeste anti-upalni i anti-alergijski oblik. Do njega dolazi usljed izlučivanja hemijskih supstanci koje nazivamo eikozanoidi. Naime radi se derivatima arahidonske kiseline (ARA predstavlja dugolančanu nezasićenu masnu kiselinu koja pripada klasi omega-6 masnih kiselina). U tu grupu jedinjenja ubrajamo tromboksane, leukotriene i prostaglandine. Ta jedinjena utiču na smanjivanje i sprečavanje upalnih procesa u organizmu čovjeka.

● Šesti učinak akupunkture je psihološki, pri čemu mislimo na smirivanje pacijenta koje se razlikuje od obične sedacije. Ovaj efekat se postiže preko retikularne formacije u srednjem mozgu i određenih specifičnih područja u mozgu. Nakon akupunkturne terapije dolazi do povećavanje dopamina (hormon sreće) u moždanom tkivu, ovo objašnjava učinkovitost akupunkturnog tretmana u liječenju mentalnih oboljenja i Parkinsonove bolesti za koju je karakteristično smanjivanje dopamina u mozgu.

Psihološki efekat o kojem smo upravo govorili ne smijemo zamijeniti sa hipnozom ili autosugestijom. Ti efekti prate, a nisu uzrokom primjene akupunkturnog tretmana te se zato neubrajaju u preduslov za uspješnu terapiju, kako to misle neki kritičari. Hipnoza djeluje samo kod 10 do 15% populacije dok analgetski učinak susrećemo pri bilo kojoj osobi pa čak i životinji.

● I konačno sedmi učinak akupunkture jeste ubrzavanje motornog (mišićnog) oporavka, kod pacijenata koji su paralizovani. Pa čak i kasni oblici paralize reaguju na akupunkturnu terapiju unatoč neuspješnih drugih oblika terapije. Obašnjenje ovog efekta, koje je veoma komplikovano uključuje antidromičnu stimulaciju stanica anteriornog roga kralježnične moždine i njihovu reaktivaciju putem biološkog mehanizma negativne povratne sprege, koji djeluje preko Renshawovih i Cajalovih stanica kralježnične moždine ili njihovih kranijalnih ekvivalenata.

Moderna naučna medicina temelji se na studiju biohemijskih i molekularno bioloških promjena koje prate bolest. Osnova tradicionalog načina liječenja jeste korekcija energetskog disbalansa. Ono što danas znamo o homeostatskim mehanizmima u tijelu je nepogrešiva paradigma teorije Yina i Yanga. Ako moderan liječnik prihvati ovakav način gledanja na akupunkturu ona neće imati nikakvih sumnji u vezi sa uspjehom i vjerodostojnošću ove tradicionalne kineske metode liječenja.

Šta više, vjerovatno će se uvjeriti da u činjenicu da je akupunktura uspješna baš kod onih stanja kod kojih su druge metode
terapije doživjele svoj poraz. Teorija o djelovanju i liječenju ovom metodom ima jako puno, budući da se radi o veoma kompleksnom i zahtjevnom fenomenu neke tajne o akupunkturi će ipak ostati neobznanjene i neotkrivene. Proći se još dosta vremena dok se svi mehanizmi djelovanja akupunkture ne riješe u potpunosti.

„Postoje mnoge stvari na zemlji i u nebesima, moj Horacio o kojima ti sa svojom filozofijom ne
možeš ni sanjati“, Hamlet (akt 1, scena V)